Je li nogomet samo za dječake? – tema je razrednog projekta u 8. b Osnovne škole Sveti Petar Orehovec, a zbog nje je u školu pozvana Tihana Nemčić Bojić, doktorica nogometa koja predaje na Kineziološkom fakultetu. No osim što nogomet poučava studente na fakultetu, Križevčanka Nemčić Bojić igra nogomet od svojih 12 godina.
Uporna da ostvari ono što želi, nogomet je počela trenirati u Križevcima s dječacima. Kasnije je igrala za ŽNK Dinamo, bila članica U19 hrvatske nogometne ženske reprezentacije, zatim i trenerica mlađih ženskih reprezentacija te članica hrvatske ženske A reprezentacije. Na fakultetu se, kako voli reći, zaljubila u futsal, kojeg je tri sezone igrala za prvoligaške ekipe Breganze i Cagliari u Italiji. Bila je i prva Hrvatica koja je potpisala profesionalni ugovor u futsalu. Nakon tri operacije lijevog koljena više aktivno ne igra, ali u njenoj bogatoj sportskoj biografiji zabilježeno je da je bila i prva žena trenerica nekog muškog nogometnog kluba, a njezino najnovije postignuće je imenovanje za izbornicu hrvatske ženske futsal reprezentacije. Za izbornicu je imenovana početkom ove godine. Nemčić Bojić nedavno je gostovala u 8.b razredu i kroz priču o njezinoj karijeri učenici su doznali kako je ona na svoj način osporavala predrasude da nogomet nije za žene.
Bili smo oduševljeni energijom koju prenosimo dok pričamo o sportu kojeg obožavamo, a njeno nas je predavanje motiviralo da razmišljamo što je do uspjeha i što su to prave životne vrijednosti. Iz druženja s njom izdvajamo odgovore na neka od pitanja koja smo joj postavili. Između ostalih i onaj na pitanju je li nogomet samo za dječake.
Kada Vas je počeo zanimati nogomet i što je bio okidač da krenete trenirati nogomet?
– Jedno ljeto, dok sam s društvom provodio vrijeme na bazenu nekoliko dječaka svaki je dan igrao mali nogomet na Bukvićevom igralištu. Često sam ih promatrala i željela sam saznati mogu li ja kao djevojčica biti jednako dobra u nogometu kao oni. Tada sam imala 12 godina i otišla sam igrati s dječacima. To je bio početak mog puta u nogometu. Uskoro sam ga željela početi igrati organizirano, ali u Križevcima nije bilo ženskog nogometnog kluba. Tadašnji trener dječjeg uzrasta Antun Bednaić primio me u ekipu nakon što sam mu napisala, i to dva puta. U pismima sam izrazio svoju želju da treniram s dječacima. Kad me primio na treninge, neki dječaci nisu baš bili zadovoljni. Govorili su mi da ne smijem dolaziti, no ja se nisam obazirala na njihove izjave i znala sam im odgovoriti da ću ja dolaziti, a oni ne trebaju ako me ne žele u timu. U ženskom nogometnom klubu Dinamo u Zagrebu počeo sam trenirati u srednjoj školi, nakon što mi je trener atletike Pero Budija rekao da pokušam tamo. Tada je trenerica Dinama bila najpoznatija hrvatska nogometašica Maca Maradona. Uspjeh nije medalja, nego ono što ste naučili dolazeći do te medalje
Kako su reagirali Vaši roditelji, jesu li Vas podržavali?
– Moram priznati da sam imala sreće jer dobar roditelj koji ti pruža podršku velika je sreća. Iako se mama malo zabrinula jer su joj ljudi govorili da joj je kćer stalno u muškom društvu na nogometnom igralištu, što nije bila baš uobičajena stvar i odskakalo je od tradicije, nije mi branila. Tata je bio zadovoljan jer ja sam srednja od tri sestre i nemam braće pa mu je odgovaralo što je u društvu mogao reći da njegova kćer igra nogomet. Kako su znali da sam jako uporan i odlučan nisu me pokušavali odvući od nogometa nego su mi pružili podršku. Tata me dvije godine vozio četiri puta tjedno na trening u Zagreb, a kad sam krenula u treću srednju godinu počela sam sama putovati vlakom. Škola, vlak, trening, utakmice – tako sam uglavnom provela treći i četvrti razred srednje. U tom sam periodu života jako dobro naučila da je za bilo kakav životni uspjeh potrebna disciplina. Naučila sam da se moram odreći nekih stvari ako želim nešto više. Npr. moje prijateljice su nakon škole znale otići na kavu. Ja nisam zato što sam imala utakmice, trenirala sam, provodila vrijeme u vlaku, ali to je bila moja odluka da se ne ponašam kao drugi jer sam imala svoj cilj koji je bio nešto drugačiji.
Na koji ste Vaš nogometni uspjeh najviše ponosni i zašto?
– Ustvari ja ne bih izdvojila neki pehar, neko prvenstvo ili utakmicu. Uspjeh nije ona medalja koja stoji kod kuće, nego ono što ste naučili dok ste došli do te medalje. Za mene je uspjeh i to što se i danas kao trener i predavač bavim igrom koju volim već više od 20 godina. Uspjeh je postići ono što želiš, a rekla bih da kroz poraz sazrijevamo. Spomenut ću jedan poraz koji mi je tada jako teško pao. Bio je to prvi turnir Kutija šibice za žene 2016. Uvijek sam voljela pobjeđivati, a tada mi je bilo osobito stalo pobijediti sa svojim timom. Ne, izgubile smo od ekipe iz Osijeka. Imale smo 8 šuteva na gol, a jedan jedini i zabile su gol. Bila sam kapetanica, a nakon utakmice otišla sam iza tribine i plakala kao rodna godina. Izašla sam nakon 15 minuta ljute na sucu, na cijeli svijet. Cijeli tjedan bila sam loše volje, analizirala sam utakmicu i razmišljala u čemu je problem. Onda sam napokon shvatila da je problem u meni jer treba znati i izgubiti i čestitati protivniku, poštovati protivnika. Lako je poštivati protivnika kad pobjeđuješ, ali treba to moći i kad gubiš. Smatram da je to što sam tada naučila, nakon tog poraza, također bio moj veliki uspjeh. U Hrvatskoj razlika između muškog i ženskog nogometa više dolazi do izražaja, jer se u ženskom nogometu manje ulaže.
Možete li usporediti nogometnu scenu u muškom i ženskom nogometu u Hrvatskoj. Koje su osnovne razlike i koji su ključni razlozi postojanja tih razlika?
– U Hrvatskoj ženski nogomet nema tradiciju, društvo ga ne prihvaća kao sport koji će doći gledati i uživati u njemu. Činjenica je da je muški nogomet brži, dinamičniji, a ženski sporiji, ali ih ne treba međusobno uspoređivati jer muškarci i žene, primjerice, nemaju istu snagu da prenesu loptu s jedne pozicije na drugu. To je generalna razlika svugdje, ali u Hrvatskoj dolazi još više izražaja zato što se u ženskom nogometu ne ulaže toliko kao u muški, niti žene treniraju toliko jer im to nije posao kao muškarcima koji se profesionalno bave nogometom.
Je li situacija u nekim zemljama u svijetu drugačija i gdje je ženski nogomet najpopularniji?
– Ženski nogomet je najpopularniji u SAD-u. Tamo je to ženski sport broj jedan, ispred je muškog nogometa. Tamo djevojčice igraju od malena, to je kod njih kultura i one imaju veće uspjehe nego muška reprezentacija. Španjolska ženska nogometna reprezentacija je također dobra, nedavno su osvojile Svjetsko prvenstvo i najbolje igračice dolaze upravo iz te zemlje. Španjolka Aitana Bonmati, sad je najpoznatija i najbolja. U skandinavskim zemljama se također doživljava drugačije ženski nogomet, osobito u Norveškoj i Švedskoj. Mi znatno kaskamo za njima.
Kakav je osjećaj voditi muški nogometni klub?
– Teško. Šalim se, izazovno je kao i ženski ili bilo koji kolektiv da vodite. „Teško“ je zato što ste odgovorni za tih petnaest ili dvadeset igrača ili igrača koje nešto trebate naučiti, a svi oni imaju svoj karakter. Svatko ima svoje dobre ili loše trenutke. No odgovornost trenera je da izvuče najbolje od njih, da se ne ljuti na njih kad se ponašaju kao djeca ili kada nešto ne mogu ili kada nešto pogriješe. To dobar trener ne radi. Najlakše je vikati. Trener nije tu da igrača “zakopa u podrum”, trener je tu da igraču objasni što je pogriješio i što treba učiniti da bude bolji. Trener treba poučavati, a ne vikati i ponižavati. Zna biti izazovno je djevojkama i dečkima.
Jeste li se u nekom razdoblju Vašeg bavljenja nogometom kao igračica, trenerica, profesorica osjećali da ne pripadate u taj svijet nogometa zato što ste žena?
– Ne, nikad. Nije bitno što okolina kaže, bitno je što želite. Radila sam to za sebe i zato nikad nisam osjećala da ne pripadam u svijet nogometa. Uvijek sam bila koncentrirana na svoj put. Imala sam cilj biti sve bolji i ne odustati. Onda sam došla do faze kad sam shvatila da nije dovoljno da samo igram već sam odlučila i da želim doktorirati kako bih stekla još više znanja. Ako mi netko i poželi kazati da ja tu ne pripadam, uvijek mogu reći imam diplomu, imam disertaciju i knjigu, imate li vi? Nadam se da će doći vrijeme kad će fokus medija biti više na rezultatima igračica, nego na njihovom izgledu.
Kada smo na internetu upisali riječ nogometašica pretežno se pojavljuju članci o fizičkom izgledu nogometašice. Je li bilo predrasuda prema Vašem nogometnom umijeću, neumjesnih komentara o Vašem izgledu i kako ste Vi postavljali u tim trenutcima?
– Što se mene tiče nije ih bilo, ili ako ih je bilo ja ih nisam čula jer me to nije zanimalo. Činjenica je da su mediji takvi da pišu ono što misle da je gledateljima/čitateljima najzanimljivije, au našoj je tradiciji pa i općenito, da se kod muškaraca naglašava spretnost i vještina, a kod djevojaka izgled. Nadam se da će doći vrijeme kad će mediji više biti fokusirani na rezultate, a za to treba više olimpijskih igara, više svjetskih prvenstava i naravno više prijenosa utakmica koje igraju žene.
Što biste poručili djevojkama koje vole ili se bave nogometom/futsalom?
– Isto što i dečkima, za mene nema razlike u svijetu nogometa/futsala ili općenito u životu. Ono što bih savjetovala i dečkima i djevojkama jest da ulažete u svoje znanje, da se obrazujete, da idete u školu i da učite i to ne radite ocjenu, već zato da postignete znanje jer ono vam nitko ne može oduzeti. Znanje je najveća moć, a samopouzdanje i sigurnost u sebi dolazi iz znanja. Također da ne igrate radi trofeja koji ćete pokazati društvenim mrežama i da ne tražite izgovore za neuspjeh u drugima. Treba analizirati svoje pogreške i težiti postati bolji. To je ono što dijeli one koje uspiju od onih koji ne uspiju. Oni koji uspiju ne traže greške u drugima već u sebi i gledaju kako će se popraviti i postati bolji.
Je li nogomet samo za dječake?
– Ako djevojčica voli nogomet, onda je on za nju. Njime se treba baviti jer je to njen izbor. Ne bi uopće trebalo biti diskusije o tome jesu li nogomet ili ples za dječake ili za djevojčice. Važno je da se bavimo onim što volimo. Hoće li to biti ples ili nogomet nema veze, mi smo ti koji biramo i ne trebamo se ograničavati time je li to u tradiciji našeg društva ili nije, što će reći susjed ili netko treći. Važno je da u to vjerujemo.
Članak je objavljen u školskom listu Klinček.